Eto me još domalo!
Ušutila nas zima i ovo loše
vrime
nemoš povirit glavu kakvo je
natralo brime.
Ne vidin puton, da počivala
ima,
jak jesan, al isto, kolino pod
brimenom se klima.
Nije čudo, što nan je život
pa,
kad živi se gore, nego san od
stari čut zna.
Sve san bliže, da lipo sve
đavlu daden,
vratin se kući svojon, pa i
da dane Bogu kraden.
Ne triba mi, za čin ljudi
danas trču,
i svak se svakom čudi, što
živi u grču.
A čega nan sve to triba u
životu,
kad jope odošmo, bez išta Bogu
na lipotu.
I eto,
zato je vrimena malo,
do ljudi drugi, sve nan je
manje stalo.
Onda nas ušuti i ova duga
zima,
misto moje, do tvoga mira,
meni boljeg nima.
Eto me još domalo!