Okatico.

Stara lozo...

Oko mi počiva u žuton zlatu okatice, na odrini staron,
otima se osi al kako će jadna, kad gori pustin sladon.

Bujna se roson, izjutra zagrne i pod liston lada traži,
a kako upeče zvizdan, na nju upriše, ti žuti gadni vrazi.

Nedadu jon sać u badnja, za čega pradid ju je sadi,
e kakva je kad pusti slada, kako se od nje vino mladi.

Opet je čovik, na iston teškon putu, što zanj bog ga stvori,
zanavik isto mu je, što vridi, za to se pati, za tu se lipotu bori.

Stara lozo, ostani zanavik prid kućon mojon mlada,
lipa si ka sunce, ka zlato, tvoje mi grozdje vino,
tvoje mi lišće liti, podari lada.