Momu ćaći!!
Odavna te nema i tek digod ime spomene ti neko,
bura što se mladi,zaziva te uvik, pa odzvanjaš posvud,
kroz prančiok jekom.
Ne daš se ti lako, pa nikad i nisi, ustraja si snažan,
jači od života i od svega važan.
Tako si me pušća virovat ti slipo, kako uvik uza me si,
i uvik će tako biti, jedino i lipo.
Nisan ti se ne virova, pa ti si moj ćako,
i tebi mi ništa lakje, nego, virovat ti tako.
A onda si mi nesta, da nisi ni bija,
izaša si tiho, pustija me sama, u život što je vrija.
Osta san ti dite i sad kad san čovik ćaća,
pamtin riči tvoje, sine moj čovik koji doma ima ,di god bija,
dom je njegov isti, u njemu si navik, nikad nisi iz njega ti poša, njemu se ne vraća !!
A moj je dom, kameni dvor, moga ditinjstva!
Nema komentara:
Objavi komentar