Moja lipa i ja!
Bliži se zima i vitar s Bijakove drži jon rič,
vidin đava je odnjijo šalu, nikud iz kuće ne moreš ić.
Okriće ladno, moglo bi zamest priko noći, pa valja unit drva,
a nije zgoda poć vanka, bez da se oprova rakija prva.
E sad je lakše malo, kad mi je lipo zgrijala cilo tilo,
ni drva nisu ope tako daleko, kako god po nji poć, teško
bilo .
Isto mislin, pa što škodi da još jednu manem,
onako usput ,prije nego krenem, prid vitar da stanem.
Onda sve mislin, kako sam sebi teško brime prtim,
I oko ove druge, samo se brate vrtim.
E jesan lud, pa koji mi je đava, lipo je popi pa ajde vanka,
po ona drva, ako ne misliš drćat još za uranka.
I tako san do ručka, oprova pešest puta,
Svakin novin, svemi se je manje, činila ljuta.
A zato je jedna kad je stigla, ljuća od bure, rakije, sniga,
kad me ožegla okon, nestalo je svi moji briga.
Lipo san se diga i iša po drva,
jedino prizna nisan, da mi ono nije, nego rakija prva.
Nema komentara:
Objavi komentar