Uh!

Uh, baš nekako osjećam da mi nedostaješ...

Kako da srcu kažem, ostavi sve što si uvijek najviše voljelo,

Kako da duši kažem, nestani, ma koliko te boljelo.

Ni jedno, ni drugo, ne mogu učinit samome sebi,

Jer tad nestalo bi ljubavi i mog života, posvećenog tebi.

Kako da noći kažem da zabrani svitanje jutra,

Kad u zorama tebe čekam, nadajuć ti se makar sutra,

Kako da tami naredim da je ne zamijeni svjetlost dana,

Kad moje srce,moja duša, moja ljubav, slika tvoj lik pod zvjezdama.

I kako moru zapjenjenom da kažem, da smiri val,

Kako da u hladnoću pretvorim užareni žal,

Kako se suncu lica tvog, oprati od smjeha okupanom,

Kako te ne voljet za vječnost, ljubavlju svojom čistom i neiskvarenom.

Sve moje strahove i svu bojazan  i moje sanje mazne,

Darujem ti zauvijek, da znaš kako te ljubim i nisu to riječi prazne,

Kad po koji dan izbivaš a moje oko, zbog toga nema mira,

Nota si ona nježna što glazbalom svojim, moje ćuti, nježno, najnježnije dira.